Biti djetetom je osjećaj kojeg se ljudski rod prisjeća s osobitim ushitom. Zjenice se prošire, glas postane nekoliko tonova viši, a kutovi se usana naberu u osmijeh koji s nostalgijom priziva neki zaboravljeni perfekt.
Neopisiva je radost prisjetiti se svih privilegija tog bezbrižnog doba, povlastica i mogućnosti koje u djetinjoj naivnosti bivaju iskorištene samo u sveto ime igre. Igre unutar koje pravila postavljamo sami, u kojoj jedan dan možemo biti heroj, a drugi negativac, kojoj mi određujemo tempo, strategiju i nivo. Igre u kojoj uvijek pobjeđujemo. Stoga ne čudi činjenica da pojedinici nikad ne odluče napustiti nešto tako poznato i udobno kao vlastiti svijet mašte i zakoračiti u daleko neprivlačniji i potpuno različit univerzum odraslih.
No, koliko je teško držati balans između savršeno osmišljenog privatnog svemira i onog realnog? Koliku snagu karakter mora posjedovati da se odupre pokušajima uniformiranja, svrstavanja u kategorije i podkategorije unutar njih? Može li jedna takva jedinka sa sindromom Petra Pana svojim neuklapanjem zapravo nanijeti štetu društvu? Ili, ono vjerojatnije, može li društvo nauditi njemu, natjerati ga da se utopi u velikom oceanu jednolikosti ignorirajući činjenicu da su upravo razlike ono što nas još uvijek čini ljudima? Gdje je uopće granica između zadržavanja djetinje lepršavosti i sklonosti sanjarenju i potpunog zapinjanja u obrazac neodgovornosti i neprilagođenosti?
Je li onaj profesor književnosti u srednjoj školi koji nosi dugu kosu i marte u svojim četrdesetima buntovnik i agresivac kojeg kolege u zbornici izbjegavaju? Ili pak kreativni genijalac čijim se dinamičnim satovima učenici najviše vesele? Je li onaj stariji gospodin u odijelu, iz čijih slušalica trešti glazba dok se zakopčan do grla vozi na posao, pomalo smiješan i podoban materijal za došaptavanje u tramvaju? Ili možda samo mladi djed kojeg osim politike zanimaju i mediji, kultura i tehnološka dostignuća? Je li onaj liječnik ispod čijeg je rukava kute nespretno izvirila tetovaža nepouzdan i nedovoljno stručan? Ili je pak ona samo odraz ljudskosti i individualnosti u moru strogog latinskog nazivlja?
Trebaju li zaista žene u pedesetima nositi loše krojene kostime, tamne boje i preširoke kapute jer je to u skladu s nekim nepisanim pravilima? Trebaju li zaista muškarci poslije umirovljenja rješavati križaljke i igrati golf kad bi možda radije skakutali u prvim redovima rock koncerata? Smijemo li si dopustiti ponašanje koje nije svojstveno našoj dobnoj skupini? Smijemo li zvučati odraslo dok smo tinejdžeri, a smijati se kao djeca dok smo starci? Remetimo li tako prirodni tijek događaja koji bi nas kroz život trebali formirati?
Ili je pak ljepše da se, bez obzira na okolinu, bez obzira na dob i spol, bez obzira na dan u tjednu i prigodu, ponašamo onako kako u tom trenutku osjećamo? Da nosimo kričavo žute cipele na uštogljeno odijelo. Da obučemo majicu najdražeg benda na poslovni sastanak. Da ostvarujemo snove koji su nas okupirali dok nismo znali što znači riječ okupacija. Da stvaramo neke nove, možda još nerealnije od onih koje smo tada imali. Da svakoj, pa i najozbiljnijoj situaciji dodamo notu osobnosti. Da uživamo u onome što smo postali. Pazeći pritom da ne remetimo tuđu rutinu i ne unosimo nemir u društveni poredak. Pravi će odrasli, iako u duši i dalje neopterećeno dijete, uvijek naći način kako to ispravno učiniti…
- Josefina Gerlach
Slične objave:
- SRĐAN KAŽE…8 ZA 10
- SRĐAN KAŽE…BOJE
- VELJKO KAŽE… MIR
- VELJKO KAŽE…DŽUNGLA
- ASTRID ANDERSEN | PROLJEĆE / LJETO 2012.
Tweet
RSS feed for comments on this post. / TrackBack URI