Svaki se šopingholičar koji imalo drži do sebe nebrojeno puta u rutinskim konzumerističkim pohodima susreo s jednom specifičnom mišlju. Mišlju koja poput ogromnog prometnog znaka skoči pred kapke u trenutku kad ga najmanje očekujemo i upozorava da nam se, ako ne izvršimo vrišteću naredbu, spremaju besane noći i smrknuta lica. Zato se prazan novčanik uvijek nametne kao manje loša opcija i vječno se popušta jednom i jedinom porivu iskona- da, to MORAM imati.
Oni sentimentalniji reći će da je bila riječ o ljubavi na prvi pogled, na prvi dodir tkanine, na prvo nošenje dok ste se još u kabini okretali i namještali ne bi li škrto svjetlo obasjalo vas i novog stanovnika vašeg ormara pod najboljim kutem.
No, što ako ne spadate u tu kategoriju, ako smatrate da se u komad odjeće ne može zaljubiti jer je ljubav rezervirana za živa bića, bića koja misle i osjećaju, a ne vise na vješalicama i ne biraju se na osnovu konfekcijskog broja? Što ako odjeću doživljavate kao doslovno ono što jest- komad tkanine napravljen sa svrhom da vas zagrije, da vam pruži udobnost, da vas učini društveno prihvatljivima, no ne nužno i ljepšima jer vi odavno znate da se prava ljepota krije ispod nabacanih slojeva tkanine. Tada kupovinu smatrate nužnim zlom, zadovoljstvo pronalazite daleko od umjetne rasvjete bespuća trgovačkih centara od kojih manje volite samo činjenicu da ih je svakim danom sve veći broj.
Što ako pak niste pobornik ni jedne od skupina već težite nečem višem, želite da odjeća od vas učini ono što se možda ne biste usudili biti niti na jedan drugi način, da vas učini drugačijima, izdvoji iz mase i poruči svijetu da postojite kao jedinka, kao jedan veoma bitan komadić populacije? Što kad poželite da odjeća priča umjesto vas ili pak da bude dio vaše osobe, da ocrtava vaš karakter, vaše stavove, vaše poglede na svijet?
Kad bi se osobnosti mogle klasificirati na vješalice, bi li uopće postojala prostorija dovoljno velika da ih sve istovremeno pohrani? Kad bismo čovjekovu osobnost mogli opisati odjevnim predmetom, koji bi to bio?
Jesu li tako tihi i suzdržani ljudi poput odijela- naizgled sivog i bezličnog, a napravljenog od najkvalitetnije tkanine i mnogo slojeva? Jesu li pak oni sveprisutni društvenjaci poput jednostavnog smeđeg balonera, nošenog bezbroj puta i na bezbroj načina, bezvremenski i uvijek poželjni? Jesu li intelektualci, pjesničke duše i teški emotivci poput lepršave proljetne haljine, dovoljno tanke da se upusti u igru s vjetrom bez da je isti ošteti? Što je sa svim onim energičnim, nametljivim ljudima, jesu li oni poput crne kože, dovoljne da i najmanjem detalju dodaju notu nedodirljivosti i moći? Jesu li svi oni ležerni, neopterećeni veseljaci i vječni optimisti nalik na obične plave traperice, neiskvarene u svojoj jednostavnosti i dovoljno dobre za svaku priliku? Je li zaista veza između osobnosti i stila neraskidiva i odgovaraju li usvojeni stereotipi realnoj svakodnevici?
U svijetu koji nudi toliki niz mogućnosti teško je odoljeti eksperimentiranju, isprobavanju novih opcija dok se ne otkrije ona prava, ona koja nam istinski odgovara. Simpatično je primjetiti da se baš uvijek nekako te dvije stvari, karakter i stil, poslože jedna kraj druge poput savršeno oblikovanih komadića slagalice i dovoljno ih je samo uočiti, pritisnuti i dobiti spoj koji je tek tada dobiva dimenzije istinskog užitka za sva osjetila. Jer zbilja nema boljeg recepta za kreiranje vlastitog stila od činjenice da nas k njemu tako često vodi upravo vlastita osobnost.
- Josefina Gerlach
Slične objave:
Tweet
RSS feed for comments on this post. / TrackBack URI